Povijest

Povijest

SVETOZAR BOROJEVIĆ

Svetozar Borojević (1856.-1920.)Unatoč malom stasu i slabašnom izgledu, Borojević je bio personifikacija vojnika, grub i nemilosrdan jednako s nadređenima i podređenima kao i sa samim sobom….

Jedan od najpoznatijih austrougarskih maršala I. svjetskog rata, Svetozar Borojević, rođen je u malom mjestu Umetiću pokraj Kostajnice u Vojnoj krajini. Pripreme za vojnu karijeru počeo je u Vojnoj višoj obrazovnoj školi u (Srijemskoj) Kamenici pokraj Petrovaradina i u Günsu, te na kraju na Pješačkoj kadetskoj školi u Libenauu pokraj Graza. Tamo je dobio čin kaplara (1872.), narednika (1873.) i kadeta (1874.). U siječnju 1875. premješten je u postrojbe kao kadet-časnički namjesnik i 1. svibnja 1875. unovačen je kao poručnik u 52. linijsku ugarsku pješačku pukovniju, tada stacioniranu u Grazu. Sa svojom pukovnijom sudjelovao je u pohodu na Bosnu 1878. i borio se kod Kaknja, Kolotića i Visokoga te sudjelovao u zauzeću Sarajeva. Za iznimno zalaganje tijekom ovog pohoda, posebice prilikom juriša na Sarajevo, bio je 20. listopada 1878. odlikovan Vojnim križem za zasluge s ratnim dekoracijama. Potom je 1. svibnja 1880. promaknut u čin natporučnika i poslan od 1. listopada 1881. u Ratnu školu u Beču. Nakon dvogodišnjeg školovanja u studenom 1883., kao glavnostožerni časnik upućen je u zapovjedništvo 63. pješačke brigade. Između 1887. i 1891. bio je nastavnik na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, gdje je 15. listopada 1891. odlikovan pruskim Redom krune III. klase. Nakon toga je, 1. svibnja 1892., promaknut u čin bojnika, a 1. svibnja 1895. u čin potpukovnika. U međuvremenu je služio na raznim stožernim dužnostima, sve dok 16. travnja 1896. nije imenovan zapovjednikom 4. bojne 17. linijske pješačke pukovnije. Sljedeće godine, 1. studenog, promaknut je u čin pukovnika.
Godine 1899. oženio se Leontinom, kćerkom pokojnog pukovnika Friedricha Rittera von Rosnera, s kojom je imao sina nazvanog Friedrich ili Fritz po djedu. Uslijedila su imenovanja za načelnika stožera 19., 18. i 27. pješačke divizije, te važno mjesto načelnika stožera VIII. korpusa u Pragu između 1898. i 1904. Primivši odlikovanje III. klase reda Željezne krune 18. listopada 1902., dodijeljen je 22. veljače 1904. zapovjedništvu 14. pješačke brigade u Petrovaradinu, isprva još s činom pukovnika, a 1. svibnja postao je general bojnik. Godine 1905. uzdignut je među ugarsko plemstvo. Uzeo je predikat von Bojna i otada je poznat kao Borojević von Bojna. Pošto je 14. travnja 1907. postao zapovjednik Hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okruga, promaknut je 1. svibnja 1908. u čin podmaršala. Na tom mjestu ostao je do travnja 1912. U međuvremenu je, 26. rujna 1909., primio Viteški križ Leopoldova reda, a potom je u listopadu imenovan stalnim zapovjednikom VI. korpusa u Kassi (Košice u Slovačkoj), te 21. prosinca titularnim vlasnikom 51. linijske pješačke pukovnije. Borojević je 1. svibnja 1913. promoviran u čin generala pješaštva. Na početku I. svjetskog rata, 1914., vodio je mobilizaciju svoga korpusa, koji se našao u sastavu 4. armije generala pješaštva Moritza Rittera von Auffenberga. Prije nego je početkom rujna 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, sa svojim VI. korpusom borio se tijekom ljeta u Galiciji, u bitki kod Komarówa. S 3. armijom branio je karpatske klance tijekom zime 1914-15. i sudjelovao u početnoj fazi ofenzive Gorlice-Tarnów sljedećega svibnja. Za istaknuto vodstvo više puta je odlikovan. S ulaskom Italije u rat, premješten je na sočansko bojište na talijansko-slovenskoj granici, gdje je postigao najveću slavu i uspjehe. Isprva je, krajem svibnja 1915., preuzeo zapovjedništvo 5. armije, koja je u svibnju 1917. preimenovana u Sočansku armiju. U svibnju 1916. promaknut je u čin generala pukovnika, a u kolovozu 1917. dobio je zapovjedništvo Grupe armija Borojević. U najviši čin austrijske vojske, čin maršala, promaknut je 1. veljače 1918. Tijekom tih triju godina Borojević se borio u svih dvanaest bitaka na Soči, koje su kulminirale velikim uspjehom 12. sočanske ili Kaporetske bitke u listopadu 1917. i bitkom na Piavi koja je uslijedila. U tom razdoblju, njegovo uspješno i efektivno zapovijedanje opetovano je nagrađivano odlikovanjima.

U listopadu 1918., nakon što su mađarske postrojbe napustile bojište, Borojević je reorganizirao preostale postrojbe iza Tagliamenta za završnu bitku. Kada je stigla poruka o primirju, povukao se s vojskom u Velden i ponudio caru Karlu da domaršira do Beča kako bi sa svojim vjernim postrojbama pomogao suzbiti pobunu masa. Car je, dakako, odbio tu ponudu. S konačnim porazom monarhije u studenom 1918. maršal Borojević se povukao u prosincu. Nakon rata, kao uvjereni Hrvat, odlučio je postati građanin novouspostavljene Države SHS, ali ondje nije bio dobro prihvaćen pa se vratio u Austriju. Zbog prijašnje odluke nije dobivao mirovinu ni od Kraljevstva SHS ni od Austrije te je morao živjeti vrlo skromno. Njegov jedini prihod bio je novac od mirovine Reda Marije Terezije. Shrvan, ubrzo je i umro, od apopleksije, u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. Njegovo tijelo preneseno je u Beč, gdje je pokopano na središnjem groblju, u grobu koji je platio car.

 

GOSPODAR SOČANSKOG FRONTA

Maršal Borojević bio je jedan od najboljih defenzivnih stratega tijekom I. svjetskog rata. Iako ga je njegovo vlastito zapovjedništvo nemilice osuđivalo tijekom sočanskih bitaka, njegova protivnica, talijanska vojska, užasno je trpjela tijekom tih dviju i pol godina, a na kraju doživjela kolaps u listopadu 1917. Svom svojom dušom i tijelom Borojević je bio pristaša ofenzivnog vođenja, ali sudbina mu je bila da postane slavan zbog defenzivnih postignuća. Unatoč malom stasu i slabašnom izgledu, Borojević je bio personifikacija vojnika, grub i nemilosrdan jednako s nadređenima i podređenima kao i sa samim sobom. U pismu general pukovniku Sarkotiću, napisao je o sebi i svojim idealima: “Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

 

 

PRIČA O BOROJEVIĆU i najvišem austrijskom odlikovanju Reda Marije Terezije pomalo je neobična i delikatna. Nakon pobjede kod Komarówa 1914., Borojević je poslao molbu za dodjelu Viteškog križa, a nakon teških borbi u studenom i prosincu 1914. ponovno je poslao nove molbe kancelariji Reda. No, odlikovanje nije dobio. Tek prilikom 10. ofenzive na Soči, car Karlo mu je, 2. lipnja 1917., osobno na bojišnici dodijelio Komanderski križ Reda Marije Terezije. Kao veliki meštar Reda, car je mogao dodjeljivati odlikovanje neovisno od kancelarije. Krivo shvativši, kancelarija je smatrala da prijašnje molbe više ne vrijede i stoga su mu odbili dodijeliti i Viteški križ. Poslije rata, pogreška je bila shvaćena i 1931. Borojeviću je posmrtno dodijeljen i Viteški križ Reda Marije Terezije. Tako je maršal Borojević prvo primio viši, a tek potom niži stupanj odlikovanja Reda Marije Terezije! Druga delikatna priča vezana je uz plemićki naslov. Naime, kao nositelj Reda imao je pravo na naslov viteza (Freiherr), odnosno ugarskog baruna. Ipak, Borojević, poznat po osobnoj taštini, odbio je to i zatražio ni manje ni više nego titulu grofa ili kneza. Naravno da je njegov zahtjev bio odbijen, isprva od vlasti, a poslije i od samoga cara, tako da na kraju – nije dobio ništa!

STARI GRAD PREKOVRŠAC

Stari grad Prekovršac, njegove kamene kule i bedemi, nalaze se na brdu iznad sela Prevršca u porječju rijeke Sunje, u općini Donji Kukuruzari, a podigli su ih oko 1470. godine znameniti hrvatski knezovi Zrinski kao važan dio europskog bedema od najezde Osmanlija. Prethodio im je još stariji drveni kaštel Završki s feudalnom kurijom. Grad Prevršac prvi put se spominje pod imenom Prikovrški kaštel u ugovoru o međusobnom naslijeđivanju iz godine 1509. između Nikole III. Zrinskog i Ivana Karlovića, kad je nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. godine zbog žestokih ratnih okršaja s Osmanlijama, smrt ratnika- branitelja bila sve češća i izvjesnija. Danas je taj grad teško dostupan zbog nepostojanja cestovne komunikacije, ali i u znanstvenoj literaturi o sustavu hrvatske krajiške obrane u 16. stoljeću zauzima istaknuto mjesto po svome značajnom doprinosu protuturskom obrambenom sustavu, koji je preko stotinu godina uz goleme žrtve hrvatskog naroda usporavao i zadržavao tursko prodiranje ka Zagrebu i dalje prema Beču, u srednju Europu.

Opis

Kaštel Prevršac ima tlocrt u obliku nepravilnog trapeza, čija duža baza ima oko 30 m, a nasuprotna paralelna stranica ima oko 18 m, na međusobnom razmaku od 2 m. Kaštel je više puta rušen i dograđivan, često uz pomoć sjevernotalijanskih majstora fortifikacije, jednako kao i zrinski kaštel Gvozdansko, što potvrđuje velika sličnost tlocrta i načina zidanja, kao i njegova karakteristična kombinacija stilskih epoha kao posljedica čestog ratnog popravljanja i dogradnji kaštela, sve do njegovog dramatičnog razaranja, što posvjedočuju sačuvani arhivski izvori. Dominira duh renesansefortifikacijske arhitekture druge polovice 15. stoljeća, s klasičnim kaštelskim tlocrtom koji kombinira kružnu branič-kulu, polukule ili kule na uglovima i ravne poteze bedema, kako bi se omogućila zaprečna koordinirana vrata protiv približavanja protivničkih ratnih sprava ili lagumaša, jer je tada nastupila epoha laguma, topništva i drugog vatrenog oružja. Tako je kaštel Prekovrški zapravo imao promjenjivu funkciju, koju je tijek vremena proširivao i modificirao. Kada je nakon pada Kostajnice 1556. godine okolica grada zbog turske taktike spaljene zemlje bila toliko opustošena i napuštena, da je sasvim onemogućena prehrana posade, unatoč višegodišnjim naporima Hrvatskog sabora da se hrana doprema iz Varaždina, knezovi Zrinski su sami razorili grad. Tako je Prevršac postao paradigma sudbine i nezasluženog zaborava golemog junaštva i još većih žrtava hrvatskog naroda u obrani Europe.

KUKURUZARI KROZ POVIJEST

Povijesna i gospodarska vrijednost ovog kraja u osnovi počiva na vrlo vrijednom prometnom položaju, što su među prvima uvidjeli stari Rimljani, čija su dva važna puta prolazila ovuda. Primjeri rimskog carskog novca pronađeni su na području Bjelovca i Borojevića kod mosta preko potočića Lovča, a danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

U vrijeme velike seobe naroda, od sredine VI. do kraja VII. stoljeća, ovaj kraj naseljavaju Hrvati. Današnje područje Banovine bilo je sastavni dio hrvatske srednjovjekovne države i bilo je podijeljeno između Goričke, Gorske i Dubičke županije. U 14. stoljeću grad Zrin sa okolicom dolazi u posjed obitelji Šubić, koji od tada nose i atribut Zrinski.

Nakon pada Bosne u turske ruke, učestale su i osmanlijske provale na područje današnje Banovine. Značajnije turske navale uslijedile su polovicom 16. stoljeća. Dvije od obrambenih utvrda Prevršac (Prekovrški ili Prekovršac) i Gradina u Komogovini, nalaze se na području današnje općine Donji Kukuruzari. Prevršac su podigli Zrinski negdje početkom 16. stoljeća kao obrambenu vezu između Kostajnice, Zrina i Gvozdanskog , u kojem su bili njihovi rudnici srebra. Godine 1577. i 1578., nakon velikih borbi, cijeli ovaj kraj pada u turske ruke. Različiti su podaci o sudbini utvrda na ovom području. Prema jednima, Turci su 1578. godine porušili Zrin, Gradinu u Komogovini i Prevršac, a prema drugima, neke od utvrda, među kojima i Prevršac, srušili su sami Zrinski nakon što su uvidjeli da se od stalnih turskih najezda neće moći obraniti.

Prijelaz iz 16. u 17. stoljeće obilježen je na ovim područjima procesima kolonizacije stanovništva, čiji je glavni rezultat bitna promjena etničkog sastava. Iz rubnih dijelova Osmanlijskog carstva u pogranične krajeve Hrvatske dolaze Vlasi. Prva doseljavanja Vlaha zabilježena su još u vrijeme turske okupacije 1640. godine.

Najveći broj današnjih naselja formiran je početkom i sredinom 18. stoljeća, što se posebno odnosi na naselja na obroncima Zrinske gore. U drugoj polovici 18. stoljeća jače će se razviti i naselja na značajnoj novoizgrađenoj prometnici koja je od Karlovca, preko Gline i Petrinje vodila do Kostajnice.

Posebno je teško na ovim prostorima bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prostor Banovine od 1941. godine bio je dio Nezavisne Države Hrvatske. 22. lipnja 1941. godine osnovan je Prvi sisački partizanski odred, pobjeda partizana 1945. dovela je do represije nad ustašama, četnicima i domobranima, nakon čega otpočinje dugotrajna obnova razorenog područja.

Do novih promjena u ovim krajevima dolazi 1991. godine kada je, odlukom Sabora od 25. lipnja, Republika Hrvatska proglašena samostalnom i suverenom državom. U rujnu 1991. godine veći dio Sisačko – moslavačke županije okupirale su srpske snage, tako je i područje općine Donji Kukuruzari bilo okupirano sve do 7. kolovoza 1995. godine kada je oslobođeno u sklopu vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Događanja 90-ih godina 20. stoljeća dovela su do migracija, promjene broja i sastava stanovništva. Nakon „Oluje“ većina domicilnog stanovništva napustila je ovo područje, a naselio se  veliki broj Hrvata iz Bosanske Posavine, srednje Bosne i okolice Banja Luke.

O nama

Donji Kukuruzari su mala općina smjesteni
u Sisačko Moslavačkoj županiji.

Gospodarstvo

Povijest

Sakralni objekti

Udruge

Obrasci

Galerija